Naslov bloga:
"Ako si sproveo svoj povratak samo kako bi vratio dio tebe koji je ostao kod mene, imaš aplauz, momčino. Oskar za najbolje odglumljenog zaljubljenog momka pripada tebi. Naplatio si mi svaki tren koji si tugovao zbog mene. Nisu to bile velike tuge, Bog zna. To su bile tuge koje bi te natjerale da shvatiš koliko mi je stvarno stalo do tebe, da bih te čak i tugom vezala za sebe. Naplatio si mi, još kako... Neprospavanim noćima, uplakanim očima, pognutom glavom. A bila sam spremna voljeti te kad me zaboraviš, čekati te, nadati ti se, biti uz tebe u svakom teškom trenutku tvoga života, pričati ti o svemu, uhvatiti te za ruku kada je potrebna tišina. Griješila jesam; nadala sam se da je to iza nas. Očito nije. Očito je to bio razlog tvog povratka: osveta. I, dragi moj, uspio si napraviti haos u mojoj glavi, slomiti ovo srce, koje je, eto, po prvi put dopustilo nekome da zaviri u njega, uzburkati krv kojom, eto, prvi put neko teče. Nikad se nisam mogla truditi koliko je tebi bilo svejedno, nikad te nisam mogla voljeti koliko si me mogao zaboravljati. Nikada se nećeš promijeniti, a ja nisam ta koja će plakati zbog tebe svaku noć, držeći u ruci mobitel, čekajući tvoj poziv, poruku... Ne znajući gdje lutaš noćima, s kim si i šta radiš... Nisam ti ja za to. I to što svaka može da te ima... Neka, dragi, poklanjam te njima. Ti si ionako u životu navikao na one lake, s kojima sve ide jednostavno. Kad si trebao razumijevanje, nježnost, znao si kome možeš da se obratiš, a s druge strane, kad mi je trebalo razočarenje, od tebe sam ga redovno dobijala. Bez obzira na sve, nisi svjestan koliko si me zaljubio u sebe... Postao zrak koji dišem, moja snaga, nada... Sve moje. I to što si me uvjeravao da je ljubav lijepa... Jest, ali sam bila puno sretnija bez nje. Poslije nje ostane praznina u duši, neka rupa na srcu i puno uspomena. I te uspomene,vrag ih odnio, probude se usred noći i ne daju mi da spavam, nego prstima prolazim po svome licu, imitirajući tvoje prste. Suze krenu jedna za drugom, sve dok jastuk ne bude potpuno mokar i ne baš tako poželjan za san. Onda tako boreći se, zaspem umorna. Budim se s tvojim imenom na usnama i likom, kojeg doživim mirisom, okusom, opipom.
Borio bi se ti da je tebi stalo! Protiv svijeta, protiv mene, protiv vjetrenjača, ali nisi i zato imamo to što imamo: ništa. Zavoljela sam te. Žao mi je. Jesi, učio si me da je ljubav lijepa, ali ja ju ne želim više. Slomila me ta tvoja ljubav. Više neću da se borim. Dođe čovjek do one granice kada se umori i dosta mu je da se tuče za sve u životu. Jer znaš, ima i onih kojima sve padne s neba. Ja se čak i borim pa ne uspije. Neću više. Nisam ovo zaslužila. Griješila jesam, ali ovoliko nisam. Žao mi je što ovo ne izgovaram gledajući te u oči, ali sve moje pokušaje durenja ometala je činjenica da me zagrliš, pokušavajući me natjerati da zagrlim i ja tebe, nasmiješim se i još jednom ti oprostim sve.Tvoj zagrljaj - ne osjećam više noge... Ovaj put je drugačije. Možeš skakati, vrištati, plakati... Ne brini, naučit ću da te nemam. Boljet će, znam, ali ti to neću pokazati. Voljet ću te, samo ti to više nikada neću reći."