Naslov bloga: Vrag će ga znati ...

Imao sam je jednom.

Ili je ona imala mene, vrag će ga znati.

Nebo se nad ravnicom davno predalo velikim i malim sivo-crnim oblacima koji su donosili kišu. Maj je odmicao preko kalendara u nepovrat. Korak po korak, jedno pored drugog, držeći se za ruke, ulazili smo u noć odmičući lagano od mjesta susreta.

Ona, ni kriva ni dužna i ja takav kakav sam. Petljali smo nešto prstima, disali duboko i u hodu se povremeno sudarali kukovima.

Naši prvi dodiri.

Naša prva intima.

Ja sam nešto govorio, ona je nešto ćutala.

Savršeni nesklad ničega.

Potom bih je zagrlio, onako, nevino, dječački. Ona je ćutala. Pričao sam o ko zna čemu, miješao teme i podatke, zapinjao o glagole i padeže, pravio se i pametan i glup. Ma svašta sam pričao.

Ona je ćutala.

Potom smo ukrali od noći sve što se moglo u nekoj ulici put njene sobe. Ništa posebno.

Koji poljubac tek da se ureže u sjećanje za neka druga vremena. Bili smo sami. Ona i ja. Moja obećanja i njeno nijemo klimanje glavom.

Naše juče i prva i poslednja noć. Sutra, dan koji je već počeo, odvešće nas na istu željezničku stanicu, na dva različita perona u dva različita voza koji će otići u dva različita pravca. Rastanak.

A ni susret još nismo završili. Tamo ćemo opet nešto petljati prstima, možda se poljubiti i...kraj.

Ona odlazi put juga a ja put maslinasto-sive uniforme vozovima koji razdvajaju ljude. Zauvijek.

Poneko pismo pisano drhtavom rukom, telefonski poziv i’’odavno se nisi javila’’ i....zaborav. A imao sam je samo jednom. Ili je ona imala mene, vrag će ga znati.

Godine će nas, već po pravilu, odvesti na različite strane. Obećanja će ostati obećanja i sve će polako prekriti snijegovi prošlosti.Potom, jedan jedini poziv i: ’’udajem se’’!

Tačka na ’’i’’.

Kraj.

Negdje, duboko u dlanovima njeni otisci prstiju, njen poljubac urezan u obraz i smijeh.... Nema više.

Gotovo.

Zatim rijeke života i neki drugi vozovi u nekim drugim pravcima. Stanica na kojoj smo se rastali tonuće u zaborav i neki drugi ljudi užurbano će svojim koracima uništiti naše tragove. Milion godina poslije, u danu sasvim sličnom onom u kojem sam zauvijek ostavio dio sebe, zazvoniće telefon i čuće se: ’’ej, ćao ja sam!’’

I opet će nebo nad ravnicom izgubiti bitku sa velikim i malim oblacima a sunce pobjeći za horizont. Otkuda odjednom. Zašto. Gdje smo bacili silne godine. Vrijeme. Ne nadoknadive sate i minute koje je snijeg pojeo zajedno sa jesenjim lišćem.

Jesmo li isti ? Je li život ostavio tragove samo na koži, pa uveli i ostarjeli, i dalje u sebi nosimo onu istu iskru kojom smo palili vatre u neka davna vremena? Jesmo li se zaboravili u prošlosti pa se ponovo tražimo i pronalazimo? Ima li smisla biti beživotno živ ili još uvijek negdje postoji nada, davno zaboravljena, da može bolje? Da može više? Jesmo li, sahranivši obećanja,sahranili sami sebe na samo nama znanom groblju nesrećnika? Ko smo danas kad nismo oni koji smo bili? Dišemo li istim plućima ovako zarobljeni svakodnevnicom koju odrađujemo po ustaljenom rasporedu? Vidimo li istim očima i kuca li isto srce u našim grudima? Jesmo li to zaista mi koji, pružajući ruke u prošlost tražimo sebe? Ili su to samo nespretni pokušaji da zaboravimo? Jednom zauvijek. Da konačno kažemo sebi ko smo i gdje smo. Da konačno i neopozivo odustanemo od nas. Onih koji su nespretno petljali prstima pod umornim nebom ravnice, i meni i njoj zauvijek urezane u dušu. Imamo li pravo da se nadamo? I imamo li pravo da odustanemo od nade da ćemo jednom, ko zna kad i ko zna gdje, ponovo prošetati nekom cestom? Ovaj put u nepovrat. U zauvijek. Jer dugujemo jedno drugom mnogo. Previše. Ukrali smo dio mladosti i sebično je sakrili samo za sebe. Podijelili smo zvijezde na moje i njene, a ubili nebo pa one, same i napuštene, stidljivo sijaju u nekom tuđem mraku. Ostali smo nedorečeni.Nedovršena pjesma na papiru pjesnika koji je izvršio samoubistvo jer nije više imao riječi. Ostali smo bajka koja nema kraj jer kraj i ne postoji ako postojimo mi. Ostali smo uspomena koja tinja u ulici raskošnih lampiona tuđih ljubavi. Ostali smo zaista dužni jedno drugom jer, imao sam je samo jednom. Ili nijednom, vrag će ga znati.