Naslov bloga: ULICOM PRVE PROLETERSKE
Kada se vratiš, biće to istom onom ulicom Prve Proleterske kojom sam poslednji put gledao kako odlaziš.
Tu smo se rastajali svako veče.
Koračajući nijemo, zagrljeni i zaljubljeni, tu smo razmenjivali poljupce za laku noć a onda, svako svojim putem i: sutra na istom mjestu u isto vrijeme.
U toj ulici sam poderao trotoar dok sam nervozan hodao gore-dole čekajući da se pojaviš.
Znali su me svi stanari ulaza 43 i svi koji su svraćali u prodavnicu preko puta.
Sprijateljio sam se sa prodavačicom lutrije i lokalnim pijancem kome sam ponekad ćušnuo koju paru.
Kad je falilo.
U toj ulici sam ostario za cijelu vječnost čekajući na zvuk tvojih koraka. Ona je bila moj početak i kraj.
Najveća pepeljara na svijetu kad si kasnila jer, tada sam, jednu za drugom, palio cigarete i nervozno gledao u dim i sat a vrijeme se vuklo kao ranjenik preko bojnog polja.
I najljepše mjesto kad si stizala trčkarajući jer, kao, žao ti je što kasniš. Tu smo smislili imena našoj djeci.
Dva sina i kćerka za mene jer, rekla si, niko ne voli tako kao što kćerka voli oca.
Pristao sam. Imaće divne plave lokne i zvaće se Brabara, bio je moj uslov.
Složila si se, sjećaš se. Onda smo odlazili u neke parkove na neke klupe rezervisane samo za nas.
Imali smo po jednu u svakom.
Sjedili bi, držali se za ruke i ćutali.
Tvoju je kosu samo ponekad mrsio vjetar. Uglavnom sam ja petljao nešto oko tvojih ušiju i prstima ti prelazio preko vrata.
Pa smo onda pričali i pričali. Kupovali stan u potkrovlju sa onim kosim zidovima, znaš, i dva kupatila da se ne guramo ujutro kad pođemo na posao.
Namještali ga i na zidove kačili svakakve koještarije. Tvoje slike iz perioda avangardnog komuzima koji si sama izmislila a ja im davao imena, potom ogledala, svjetiljke, slike naše djece po redu i godinama.
Slavili smo rođendane na balkonu sa koga se vidio stari grad, puhali u svijećice a zatim pili vino koje nikada nisam dobro podnosio. Dobro je za krv govorila si.
Potom smo se malo svađali oko pranja suđa i pospremanja.
Onda smo dugim, predugim poljupcima sklapali primirja grleći se deset metara iznad zemlje.
Toliko smo zaljubljeni bili.
Nama su zavidjeli ulični prodavači i ostarjele djevojke čiji su nas radoznali pogledi pratili iza zavjesa stanova praznih i napuštenih duša. Nekada bi išli u bioskop.
Daje se novi film sa onim glumcem, znaš, i ja bih kupovao karte. Dvije lože, molim vas. I dok si ti gledala film ja sam odmarao glavu na tvom ramenu i ponekad ti na vrat spustio poljubac. Nemoj sad, govorila si, gledam...
I ne šuškaj tim bonbonima... Daj i meni jedan, rekla bi potom.
Onda smo išli na kokice ili kuvani kukuruz. Od pečenog kestenja koje sam ti čistio prao sam ruke danima....
Putovali smo u sve zemlje svijeta.
Spasavali rijetke biljke i životinje i mrzili Ameriku i Coca Colu koju sam ja poslije pio, krišom, da me ne vidiš.
Obišli smo planetu milion puta krstareći Titanikom jer lažu da ga je potopila santa.
To je neka američka zvrčka govorila si. Ni na mjesecu nisu bili. Lažu đubrad.
Znam, rekao bih, a bilo mi je svejedno.
Onda bi ponovo, držeći se za ruke, istom onom maršrutom kao i svako veče, dolazili do Prve proleterske, malo se ljubili i: sutra na istom mjestu u isto vrijeme? Naravno! I ja bih te čekao. Redovno sam dolazio prvi.
Sa rukama u džepovima i cigaretom u ustima, istim koracima tamo-vamo ispred ulaza 43. a onda jednom, ko zna zašto, nisi došla.
Ja sam čekao satima, danima, godinama čini mi se. Rekli su da imaš drugoga al ja im nisam vjerovao.
Našom Prvom Proleterskom prolazili su neki novi klinci i ispred ulaza 43 neko drugi je čekao nekoga drugoga.
Ponekad bih prošao ispred, kao slučajno, u isto vrijeme, nadajući se da ću te sresti, ali više se nisu pomjerale zavjese.
Prodavačica lutrije je otišla u penziju a onaj pijanac je nestao.
Možda je i umro ko će ga znati. Ti si ko zna gdje. I ko zna s kim.
U nekom drugom parku neko drugi ti urezuje ime u klupu i sa njim kupuješ stan u potkrovlju na čije kose zidove kačiš svoje slike sa mojim imenima.
Neko drugi te voli ali ne kao ja. Niko drugi te nikada neće voljeti kako sam te ja volio.
U neko kišno popodne, kad se oblaci nadviju nad grad i kad onaj mali stan u potkrovlju počne da prokišnjava shvatićeš da si sa mnom i voljela više i ćutala ljepše.
Poželjećeš da ti ponovo čistim kestenje i pričam o Barbari, našoj kćerki sa divnim plavim loknama i sinovima nerođenim.
Da ponovo dajem imena tvojim slikama koje odavno ne crtaš. Da ponovo budem tu, na istom starom mjestu sa rukama u džepovima i cigaretom u uglu usana.
I poželjećeš ponovo one šetnje našim parkovima i moje prste umjesto vjetra u tvojoj kosi.
I mene ćeš poželjeti. I nas...
Kada se vratiš, biće to istom onom ulicom Prve Proleterske kojom sam poslednji put gledao kako odlaziš.
Sve će biti isto.
I ulaz broj 43 i pomicanje zavjesa iz kojih se kriju usamljene oči ostarjelih djevojaka.
Samo mene neće biti tu.
Nikada više.