Sada na onom našem mjestu, grlim drugog'. Tijelom sam tu, ali moje srce je kod tebe. Znam da ono s nama ne bi baš funkcionisalo, ali ja ne mogu stalno bježati od svojih osjećanja. Kad bi barem dobio ovo pismo koje pišem za tebe, kad bi bar
mogli sjesti i porazgovarati o svemu. Ne znam šta ti osjećaš, vjerujem da se na meni vidi šta ja osjećam. Jer priznajem, nisam sretna s njim kao što sam s tobom bila. I nikako nije isti kao ti. Naša veza je blokirana, jer ja ne mogu osjećati prema njemu ono što sam prema tebi. Znam, treba mi vremena, ali uz pomoć njega nikada te neću zaboraviti. A sama sebe ne mogu natjerati, ne, nije još vrijeme da te prestanem voljeti. Nemam snage. I ponekad se sjetim naših uspomena, kao i danas, dok sam s njim, suza mi je krenula zbog tebe. I plačem, ponekad cijelu noć, a što mi to vrijedi, on nije ti, ti ne osjećaš ništa prema meni. Ne mogu sebi pomoći, previše sam slaba na tebe. A on, on bi dao život za mene. Ja to ne znam više ni cijeniti zbog tebe. Za sve je kriv onaj mali poligon i one tvoje riječi, na koje sam pala kao neko malo dijete i još uvijek ih ne mogu izbaciti iz glave. A ipak želim ti svu sreću ovog svijeta, meni će biti dovoljan i tvoj pozdrav, za ostalo ću se nekako pobrinuti sama. Jednom ću i ja moći reći gotovo, je zaboravila sam ga.