Naslov bloga:

Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro
ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole.
Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas
ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko
tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad
davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne
prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj
ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod
kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od
radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca
svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode
protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su
najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom
peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam
glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put
procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te",
"mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na
grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce
mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne
moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi
posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do
mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas
miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim
dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame.
I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo
potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo
u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih
kapi...blistavih...slanih..."